Vrtni pustinjak

Ima u Kubrickovu filmu Barry Lyndon, snimljenom 1975. po romanu W. M. Thackerayja, prizor kad naslovni lik, nasilnik, prevarant i snob kojega glumi Ryan O’Neal, euforično obilazi svoje novo imanje, a netko mu od slugu dobaci da se jednim puteljkom skreće do vrtnog pustinjaka. „Zar imam i vrtnog pustinjaka?!“ uzviknuo je Barry Lyndon histerično i nastavio juriti perivojem. Vrtni pustinjak! Na to sam divno i zanemareno zanimanje mislio u kolovozu dok sam, kao i svakog ljeta, čeprkao po vrtu koji je spalilo sunce. To je maleni komadić zemlje, sasvim neodržavan jer mu se nemam kad posvetiti, a nemam ni potrebnih znanja i vještina, no meni je najljepši na svijetu, pogotovo što zadnjih godina, zbog slabe pokretnosti, ne mogu odlaziti u prirodu.

Vrtni pustinjak u Flottbecku kraj Hamburga,
Johann Baptist Theobald Schmitt  / Vrtni pustinjak u Flottbecku (Jahrbuch der Hamburger Kunsthalle. Prestel, München 1991, str. 197).jpg

Miles Richards, profesor na Sveučilištu u Derbyju, proučava koliko je priroda nestala iz društva zadnja dva stoljeća zbog urbanizacije, nestanka divljih životinja iz okoline ili zbog toga što roditelji više djecu ne povezuju s okolišem. U istraživanju objavljenom u časopisu Earth, Richardson je pokazao da se u knjigama od 1800. do danas za čak 60 % smanjio broj riječi povezanih s prirodom, kao što su, primjerice, rijeka, mahovina ili cvijet. Priroda je nestala iz naših života, pa je nestala i iz naših tekstova. I ja sam zacijelo tome doprinio jer nisam nikad bio osobiti izletnik, planinar i istraživač (jednom sam prije rata s par istih takvih krenuo na Triglav, a dospjeli smo samo do prvog planinarskog doma i tamo ostali jedan tjedan, čudno su nas gledali, to im se nije nikad dogodilo).

S plakata za njemački umjetnički projekt iz 2022. koji evocira postojanje vrtnih eremita

Zato je za nekog poput mene, kome je maksimum aktivnosti otići u Park Petra Krešimira IV. i sjediti na klupi uz igralište gdje sam se igrao kao klinac, boravak u vrtu san snova. Vrt je zapravo oksimoron – organizirana priroda, isplaniran život, geometrijska biologija – i zato mu teže oksimoronski tipovi. Čari vrta cije­nili su i Ciceron, i Voltaire, i Wittgenstein, iz čega vidimo da je vrt prirodno mjesto i za mislioce; naravno da jest – divlja priroda traži lovca ili avanturista, a vrt je već pokoren, pa se u njemu može kontemplirati. Dapače, vrt vapi za nekom duhovnom osobom, kakvu je imao otac Franje od Paole koji je početkom 15. stoljeća živio u špilji na očevu imanju, a poslije postao povjerenik i savjetnik Karla VIII. Prvo imanje za koje znamo da je imalo kućicu, kapelu i vrt za pustinjaka bio je Château de Gaillon koji je kardinal Charles de Bourbon obnovio u 16. stoljeću. Zabilježeno je da su 1590-ih William i Robert Cecil dva puta ugostili Elizabetu I. u svom domu kraj Londona, kao i to da ih je pustinjak zabavljao. Vrtni pustinjaci postali su osobito šik u 18. stoljeću pa su ih držali mnogi britanski aristokrati, recimo u perivojima Lulworth, Painshill i Hawkstone. Uvjeti za rad bili su vrlo strogi pa je tako jedan pustinjak iz Painshilla bio otpušten nakon samo tri tjedna jer su ga našli u pubu. Poznati dekorativni pustinjak živio je 1795. uz Flottbeck, pritočicu Elbe, u perivoju hamburškog građanina Caspara Voghta, a imali su jednog i u parku Hinüber u Hanoveru. Te uresne pustinjake moglo se u vrtu promatrati, kao neku živu dioramu, a ponekad su dijelili i životne savjete.

Parkovni pustinjaci – još jedan oksimoron – bili su logični dodatak engleskom pejzažnom vrtu, koji je zamijenio geometrijski uređeni barokni vrt. Oni su odraz ideje da smo napustili prirodno stanje i iskvarili se civilizacijom, urbana verzija plemenitog divljaka, koji nije onečišćen državom i tehnologijom. Ujedno je i sekularna verzija kršćanskog pustinjaka koji je, po uzoru na svetog Antuna Pustinjaka, odlazio u puste i bezvodne predjele kako bi se ondje hrvao s demonima. Ne, ovdje je blizu kući i kuhinji, mudrost mu je pristupačna, a može i zabavljati lorda i njegove otmjene goste, poput neke duhovne dvorske lude; njegov je davni predak više Diogen nego sveti Franjo, a suvremenici su opisani u trećem putovanju Swiftova Gullivera, kada taj zlosretni brodski liječnik u Laputi upozna znanstvenike zapuštena izgleda i prljave odjeće. Visoka umjetnost dala je zamah vrtnom pustinjaštvu kad je John Milton u poemi Il Penseroso (Zamišljeni čovjek) opisao ostarjelog stanovnika šume kako je zadovoljan svojim „mirnim pustinjačkim domom, dlakavom haljinom i mahovinom prekrivenom ćelijom“ jer se ondje može družiti s Melankolijom i „iskustvo pretočiti u proročanstvo“.

U nedostatku pravog ukrasnog eremita, engleski su ih parkovi dočaravali, pa bi u tada popularnim umjetnim grottama bili postavljani stolovi i stolci za pustinjaka, a na njima bi bili ostavljeni simbolični predmeti poput Biblije ili Miltonove poeme, naočala, lubanje i pješčanog sata, kako bi se šetače potaklo na ozbiljnija razmatranja. Sve to već imam, i sasvim sam spreman da se javim na ponudu za posao ako nekome treba vrtni pustinjak, a možda i sam dam oglas poput onog draguljara koji je 1810. objavio da se želi „povući iz svijeta i živjeti kao pustinjak negdje u Engleskoj“ te da je spreman „kontaktirati bilo kojeg plemića ili gospodina koji bi želio imati takvog pustinjaka“.